vladimirikosara.me

Vječna ljubav
ENflag

Župa Oblik

ŽUPA OBLIK

Po Ljetopisu, na brdu iznad mjesta današnjeg Vladimira (Crna Gora) bila je Vladimirova utvrda. O tome više u izvodu iz Dukljaninova teksta.

Sa primorske strane krajinskih gora nalaze se ostaci srednjovjekovnog utvrđenja Oblik, koji stoji naspram grada Svača i rijeke Bojane. Utvrđenje Oblik je ujedno bilo śedište župe Oblik, koja je obuhvatala oblasti današnjih Anamala i Mrkojevića. Naziv Oblik dolazi po oblom i šiljastom brdu koje se zove Vladimir, a Albanci ga zovu mal Sums, po selu Sumi.

Da se radi o Obliku koji se spominje u Dukljaninovom djelu vidi se iz kasnijih izvora, koji potvrđuju postojanje crkve na brdu Vladimir, odnosno naziv mjesta, varošice Vladimir čiji je naziv proizašao od imena sveca kome je crkva posvećena.

Barski nadbiskup Vicko Zmajević u svom izvještaju iz 1703. godine pominje Crkvu Svetog Vladimira: „U Sumi je crkva Sv. Kralja Vladimira, čije tijelo, kaže se, da hodočaste u Elbasanu. Crkva je osrednje veličine, ali je bez krova, pa bi se mogla popraviti za 25 škuda.“

“Išlo se tamo svake godine jednom, u utorak poslije Duhova… Išlo je i mlado i staro. I bolni su polazili, tada je vodio put ravno do kraljeve crkve, tamo na vrhu. Narod je išao sam bez popa, da, svagda bez popa. Djevojke okićene cvijećem, a žene nosile su hranu, i svijeće i mnogo cvijeća.

Ovaj i druga dokumenta imaju svoje puno utemeljenje u pogledu Crkve Svetog Vladimira na brdu Vladimir i u narodnom predanju stanovništva tog kraja. Prema jednom etnografskom zapisu u kojemu je zabilježeno kazivanje starice od 97 godina iz sela Ljuljaj posredno doznajemo kako je opstao kult Svetog Vladimira za vrijeme turske uprave u prvoj polovini XIX vijeka na tom području. Starica o tom narodnom običaju, koji u osnovi sadrži elemente vjerskog obreda, pripovijeda sljedeće: 

„Sine Đerđ, blagoslovi me staru! O Brdu Vladimiru hoćeš znati? Mali Vladimirit, Mali Sums, tamo je i sad još kiša e kraljit, kraljeva crkva. Da, s oba imena mi zovemo ovo brdo. Znam, pamtim, moj mi je djever o tom pričao. Polazio je narod gore na brdo. Ima tamo dvadesetčetiri vrela, dvadesetčetiri živih voda, a na samom je vrhu glavna voda. Živa voda, kažu da se i sad pozna jama od te vode. Išlo se tamo svake godine jednom, u utorak poslije Duhova. Ne znam zašto baš na taj dan, ali tako je bilo, kažu. Išlo je i mlado i staro. I bolni su polazili, tada je vodio put ravno do kraljeve crkve, tamo na vrhu. Narod je išao sam bez popa, da, svagda bez popa. Djevojke okićene cvijećem, a žene nosile su hranu, i svijeće i mnogo cvijeća. Bolesni su pili onu vodu, zatim su bacali u nju pare. Tko bi to uzeo? Čobani, sine moj, pastiri, koji su izgonili ovce na brdo, oni bi uzeli ono jelo i novac. A tamo na vrhu ima kao ledina, prostrano polje, tu bi se sakupljao narod. To je sve bilo još prije turskoga zemana, onda kada su ovom zemljom vladali kaurski carevi. Kasnije, kažu, turski su trgovci vunom zatrpali onu vodu. Toliko su tovara vune utrpali u onu jamu, da je vuna izlazila na Bojani kod Sv. Đorđa. Jer, kažu, tuda je nekad lagum vodio, od Brda Vladimira na grad Šas, a odavde do Sv. Đorđa na Bojani. – Danas? Ne, danas nema tog laguma, ni vode. Ni onih drugih voda nema više. Ima samo jama navrh brda, to je ona, kud su potrpali tovare vune.”
Danas imamo toponim Oblik, kod Skadra, u Albaniji.