Stari Grad Bar

STARI GRAD BAR

Stari, „slavni grad Bar“ bio je kraljevsko i śedište nadbiskupije. Napadan i rušen, uzdizao se i krasio hridi Jadranskog mora. Dođite da zajedno putujemo kroz prošlost i povijest o čudesnoj, romantičnoj ljubavi Vladimira i Kosare.

Stari Bar i Barski epitafi:

“Od polovine XI vijeka nastajali su na latinskom jeziku Barski epitafi, uklesani na zidovima katedralne crkve Sv. Đorđa u Tvrđavi u Starom Baru. Tri epitafa opisuju ličnost i sudbinu arhiepiskopa barskih: Sergeja, Petra i Đorđa. Po oslobođenju Bara (1878), u bivšoj katedralnoj crkvi (kasnije džamiji) bila je barutana, u koju je 1881. udario grom i u eksploziji su stradali i Barski epitafi.”

Iz teksta Ivana Kerna “Legenda o Vladimiru i Kosari bila i Šekspirova inspiracija”,
Portal Analitika, 20 avgust 2022. https://www.portalanalitika.me/clanak/legenda-o-vladimiru-i-kosari-bila-i-sekspirova-inspiracija

Radoslav Rotković, “Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852”:

„Sreća je, dakle, što natprirodne sile nijesu toliko oštetile svojim munjama nježno stablo ljubavi, dobrote i stradanja. U ovoj legendi stanuje život, a čuda gostuju tako da se mogu išćerati ako zasmetaju.

Da ovo djelo nije bilo poznato, zar bi Baranin propustio da ga nazove svojim, kad se ni Šekspir nije ustručavao da priču preradi tako što je daleka slovenska imena zamijenio omiljenijim talijanskim, preko nekoga talijanskog proznog posrednika, pa je Kosara postala Miranda, a knez Vladimir napuljski kraljević Ferdinand, kojega je zarobio njen otac Prospero.

Tu laskavu tvrdnju nije iznio kakav egzaltirani rodoljub, već poznati vizantolog Anri Gregoar. Gregoar je autor “The Bulgarian origins of The Tempest of Shakespeare”, objavljenog u Studies in Philology, 1940, XXXVII, 236-256.

M. Pantić u predgovoru Orbinova Kraljevstva Slovena kaže: „Poznati vizantolog Anri Gregoar iznio je, prije tridesetak godina, smjelu hipotezu po kojoj osnovni elementi fabule u divnoj Šekspirovoj drami Bura (The Tempest) vode svoje porijeklo ne iz Lijepe Sideje (Die schone Sidea) nirnberškog pjesnika Jakopa Ajrera (Ayrer), ni iz četvrte priče Zimskih noći (Noches de Inverno), zbirke novela španskog pisca Antonia de Esklava (de Esclava), kako se uzimalo do tada, a uzima se stvarno još uvijek, već iz nježne povijesti o Vladimiru i Kosari iz Ljetopisa popa Dukljanina, koji je Mavro Orbin u svome prevodu na tvrdi italijanski jezik u cjelini unio u Kraljevstvo Slovena…“